Kad snijeg zamete

u vremenima dugih zima

za najmračnije noći

jedna svijeća gorjeti će

na prozoru toplog doma

da sve lutalice ovog svijeta

znaju naći put ka sreći

i nitko neće znati gdje je

lutao tih tmurnih dana

pun čarolije koda sanja

pred njim sad je

na vrh bora zlatna zvijezda

sve svjetluca, sve je slatko

ko ptić usred toplog gnijezda

do Božića još je kratko.

By Dominis

Godine…

Prolaze godine 

i možda se više i ne sjeća tvojih prvih dana

možda majka više i ne zna tko si

ili otac kako te nosio na ramenima

ali ti se sjećaš

ti znaš tko te budio u ranim jutrima

nježnim poljupcima kada te ljubila

i s kim si se najslađe smijao

tko ti je oblačio najčudnija odjela u vremenu maškara

tko te vodio na one najljepše polnoćke za kojima opet čezneš

i tko je s tobom čekao ponoć u ranim Novim godinama

godine prolaze

ali nemoj… Nemoj nikad…

Nemoj nikad da prođe i ljubav!

By Dominis

Slušao sam milozvučni zvuk

kroz svo djetinjstvo svoje,

taj crvendać pjevao je

glasom milozvučne boje.

Pjevao je visoko, a lako

pjevao je u proljetna jutra,

pjevao je za mog djetinjstva

a tko će nam pjevati sutra.

Krošnje u mom vrtu

sada su tiše,

pjevao je crvendać

i ne pjeva više.

 

Nacrtati ću tvoj svijet, riječima

jer crtati ne znam

ali pazi

svaku skicu

svaki pokret kistom

sav onaj završni tuch

bit će kao mrzla voda na tvojoj koži

i znaš

sve će se kretati prema zemlji

toj majci naših kostiju

u njenoj utrobi

ostat ćeš ti pored mene za stotine godina

smijat ćemo se tiho

da nas ne čuju

možda, držati se za ruke

ako odeš prije mene

neka ti okrenu glavu u onu stranu

gdje ću ja jednom ležati

ako odem prije tebe ti okreni moju

da mogu u mraku gledati te oči, te ruke

nacrtat ću da znaš

tako divan portret od rima

da će kroz eone trajati spomen na te

moje riječi bit će sva moja ostavština

svo moje srebro i zlato

ali tebe će pamtiti

sretnu i nasmijanu

tebe će pamtiti

jer ti si dubina sjaja tog zlata

jedina slika nekog sretnog svijeta

života koji nikad nećemo napustiti

samo ćemo promijeniti tlo pod nogama

i Svjetlo koje će vječno sjati pred nama.

Znaš, moji snovi 

nisu kao snovi ovoga svijeta

ja sam ti vjetar, more, poeta…

Ali da znaš nepoznata curo

jednom ćemo se sresti

nemoj se iznenaditi nemoj se smesti.

Znati ćeš

jer samo žena to zna

da od čovjeka napravi komadić sna.

Znati ćeš kako

da od sveg sivila i nesreće moje

stvoriš novi svijet pun boje.

I ti ćeš jedina moći

pogurati me kad budem stao

podignut me kad budem pao.

Ali da znaš

zbog tebe će svijet stati

od sreće i srca što ću ti ga dati.

Poete su ti takve

ti bit ćeš moja muza

a svijet će jecati od radosnih suza.

Tvoja sreća

moja najveća obveza

tvoja ljubav moja najdublja teza.

Možda ćemo

putovati kao nomadi

smijat ćemo se i živjeti u nadi.

Možda ćemo

zajedno na barikade

dizati pobune protiv moćne vlade.

Možda samo

oploviti svijet

iz Burme ili Nepala donijeti cvijet.

Možda, možda

imam ideja na tisuće

možda ćemo imati vrt ispred kuće.

Za kraj, da znaš

taj život bit će divan san

samo ljubav, ljubav, ljubav to je plan.

by Dominis

 

Sve ima svoj vijek trajanja

sve prolazi

i velike ljubavi

i mali ljudi

sve će se jednom vratiti k prašini

bit će zaboravljene velebne zgrade Velike Jabuke

i sve buke Bangkoka, i Tokio, i London, Pariz

preko svega će jednom procvasti cvijeće

i ptice će opet pjevati u centru

i tihe će biti naše ulice

i pusti naši kolodvori,

a mi?

Rasute čestice, kosti u slojevima kamenja

duše nekih drugih svjetova

tko će ostati za nama

najmoćnijom među vrstama

jedini s razumom

koji bijahu posve, posve nerazumni.

U Nebu nema suza,

otro je Bog svaku,

i sad žive na svijetlu

koji su živjeli u mraku.

Ni boli više nema,

sama radost i veselje,

tu su se ispunile

svih patnika želje.

Ne nema tamo tuge

vječna ljubav žari,

i zbilja žalim onog

tko za to ne mari.

Dati vječnost

za trenutak svijeta

izabrati trn

mjesto divna cvijeta.

 

 

Stari bunar vodu mi je dao, 

pa se time svima hvalit stao,

bunaru, pazi jer pronaći ću česmu, 

pa ću o njoj napisati pjesmu.

Vodovod došo i više nitko ne mari za te, 

tako ti je kad se hvališ, brate,

ali kako bilo, povijest je tvoja,

u tebi su žeđ gasili djed i baka moja.

A kolike je samo krstila tvoja voda, 

posljednji si izdanak nekad slavnog roda, 

ili bolje ko na dlanu kap,

a nekada si mogo biti lijepi slap.

Zadnja voda iz njega sada pari, 

hoćeš-nećeš, tako stoje stvari, 

pa ga upitah što još imaš reći,

brzo kaži voda curi i počinje teći.

Tko zna što nas u životu čeka,

da li miran tok ili prepreka neka, 

bitno da smo uvijek čisti i pošteni,

tako stari bunar odgovori meni.

 Hoće li poezija išta promijeniti

mene, tebe, svijet?

Hoće li svijest

pamćenja

postojati i sutra?

Jer mi ne pamtimo

mi jesmo naše pamćenje

dio povijesti

nedosanjane želje

posljednji Božji proroci

pjesnici eshatologije

nade novog svijeta

promijenjenog

ljudskijeg

svijeta srca

civilizacije ljubavi

pamtit će nas zemlja

stablo, vode, vjetrovi

možda kamenje progovori o nama

jer sve može drugačije

ključ je skriven u Riječi.

 

Gdje je ta zemlja ideala?

U kojoj to državi

svi sretno žive?

Gdje su ljudi braća

i gdje to nema

siromaha?

Ta je zemlja

njegov san,

on živi u njoj,

poznaje joj pute,

on znade kako bi moglo,

ali ne zna zašto ne žele.

O, nitko ne zna 

tako lijepe snove sanjati

kao siromasi.

Nitko ne zna

otkud siromahu smiješak,

nitko ne zna

otkuda mu nada.

Kad ništa nema

kako može biti sretan,

ali oni ne znaju što se u njemu skriva.

Oni ne znaju da kad on sanja,

još jednom ću reći,

sanja najljepše snove,

on sanja neke zemlje nove,

oni ne znaju 

da život može biti 

satkan od snova

i nešto malo jave,

tek od mrvica nade,

i nevinog duha,

jer je mudar, zna,

zna da je to mnogo…,

mnogo vrijednije od kruha.

 

Kod rođenja krik se čuje,

koji odjekuje kroz čitav vijek,

ali smrt već negdje tu je,

kako je strašno reći „čovjek“.

I kada sve borbe prođu,

i kad se oluje smire,

ostaje samo čovjek,

bitak koji umire.

I pred kraj svog života,

reći će „sve tek bio je čas,

ali eto prošlo je i to

i sad napuštam vas“.

I u posljednjem času,

samo jednu nadu ima,

da preda se u Njegove ruke,

da izmiri se sa svima.

 

Sva zvona svijeta su zazvonila, 

glas tužni svijetom su pronila, 

umro je Papa, sve ljude rastuži to, 

i svi u glas rekoše „subito santo“.

Veličinu njegovu teško je opisati, 

kolika dobra njemu se mogu pripisati, 

koliko ljudi je on k Bogu doveo,

sve do raja milijune je sproveo.

A karizmu imao je posebnu,

za svetost tako potrebnu,

on promijenio je svjetsku povijest,

i uvijek naviještao Radosnu vijest.

Sad imamo na nebu zagovornika,

rodu ljudskom na ponos i Kristova slika,

molimo se za njegov zagovor sada,

jer on je ljudima sigurnost i nada.

 

Ako jednom sretneš moju majku,

tamo, tamo na našem otoku,

reci joj da dobro sam,

reci joj da sin joj nađe,

znat će da leže ali kaži, sreću veliku.

Ne pričaj o sijedoj bradi,

ni o dugoj kosi ne pričaj,

ne spominji ni rasparane hlače,

i da su mu kadšto broj, dva kraće,

al reci joj da mislim na nju,

da je vidim u svjetlu gradske tame,

tu gdje njeno svijetlo jače svijetli za me,

i vratit ću se jedne noći,

isto kako sam u svijet morao poći,

osmjehe ću donijet i njoj i tati,

reci joj da pusti, neka ne pati,

sve će biti dobro, znam da sreću još čeka,

reci joj da se čuva i neka me dočeka.

 

Ako me jednom sretneš

negdje u tom bijelom svijetu

onako kraičkom oka

vidiš kao moju siluetu.

Nemoj se okrenuti i otići

nemoj ući u ta kola

podigni se na prste

mahni, vikni: Nikola!

Vikni kao da o tome

sav ti život ovisi

to možda nije samo san

i nisu samo moji obrisi.

To sam ja u sjenama

to su moje stope u snijegu

i sjećanje na djetinjstvo

igre na Malome brijegu.

Ali ako se okrenem

i ti prepoznaš moje lice

nemoj se razočarati

ta pjesnik živi poput ptice.

Od mrvica i darovanog

od ljubavi i snova

od sjećanja i buduće slave

od čarolije svojih slova.

 

Kroz izmaglicu probija se čovjek,

ne vidi puta, ne vidi staze,

on ide naprijed jer je tragač i putnik,

on teži za neizrecivim, on sluša tišinu,

i razumije lahor dok mu priča o Bogu,

i prilazi grmu što ne sagorijeva,

i divi se prirodi i svemu što Bog stvori,

i čudi se čovjeku i njegovoj nevjeri,

on je blažen jer ne vidi, a vjeruje,

ako ponekad i vidi on još više traži,

on se moli Svetom i on teži za svetošću,

on progovara o onom što se izreći ne može

on osjeća i zna da mora biti

jer on je mistik modernog doba.