Slušao sam milozvučni zvuk

kroz svo djetinjstvo svoje,

taj crvendać pjevao je

glasom milozvučne boje.

Pjevao je visoko, a lako

pjevao je u proljetna jutra,

pjevao je za mog djetinjstva

a tko će nam pjevati sutra.

Krošnje u mom vrtu

sada su tiše,

pjevao je crvendać

i ne pjeva više.

 

Sve ima svoj vijek trajanja

sve prolazi

i velike ljubavi

i mali ljudi

sve će se jednom vratiti k prašini

bit će zaboravljene velebne zgrade Velike Jabuke

i sve buke Bangkoka, i Tokio, i London, Pariz

preko svega će jednom procvasti cvijeće

i ptice će opet pjevati u centru

i tihe će biti naše ulice

i pusti naši kolodvori,

a mi?

Rasute čestice, kosti u slojevima kamenja

duše nekih drugih svjetova

tko će ostati za nama

najmoćnijom među vrstama

jedini s razumom

koji bijahu posve, posve nerazumni.

 

 

Stari bunar vodu mi je dao, 

pa se time svima hvalit stao,

bunaru, pazi jer pronaći ću česmu, 

pa ću o njoj napisati pjesmu.

Vodovod došo i više nitko ne mari za te, 

tako ti je kad se hvališ, brate,

ali kako bilo, povijest je tvoja,

u tebi su žeđ gasili djed i baka moja.

A kolike je samo krstila tvoja voda, 

posljednji si izdanak nekad slavnog roda, 

ili bolje ko na dlanu kap,

a nekada si mogo biti lijepi slap.

Zadnja voda iz njega sada pari, 

hoćeš-nećeš, tako stoje stvari, 

pa ga upitah što još imaš reći,

brzo kaži voda curi i počinje teći.

Tko zna što nas u životu čeka,

da li miran tok ili prepreka neka, 

bitno da smo uvijek čisti i pošteni,

tako stari bunar odgovori meni.