Sve ima svoj vijek trajanja

sve prolazi

i velike ljubavi

i mali ljudi

sve će se jednom vratiti k prašini

bit će zaboravljene velebne zgrade Velike Jabuke

i sve buke Bangkoka, i Tokio, i London, Pariz

preko svega će jednom procvasti cvijeće

i ptice će opet pjevati u centru

i tihe će biti naše ulice

i pusti naši kolodvori,

a mi?

Rasute čestice, kosti u slojevima kamenja

duše nekih drugih svjetova

tko će ostati za nama

najmoćnijom među vrstama

jedini s razumom

koji bijahu posve, posve nerazumni.

U Nebu nema suza,

otro je Bog svaku,

i sad žive na svijetlu

koji su živjeli u mraku.

Ni boli više nema,

sama radost i veselje,

tu su se ispunile

svih patnika želje.

Ne nema tamo tuge

vječna ljubav žari,

i zbilja žalim onog

tko za to ne mari.

Dati vječnost

za trenutak svijeta

izabrati trn

mjesto divna cvijeta.

 

 

Stari bunar vodu mi je dao, 

pa se time svima hvalit stao,

bunaru, pazi jer pronaći ću česmu, 

pa ću o njoj napisati pjesmu.

Vodovod došo i više nitko ne mari za te, 

tako ti je kad se hvališ, brate,

ali kako bilo, povijest je tvoja,

u tebi su žeđ gasili djed i baka moja.

A kolike je samo krstila tvoja voda, 

posljednji si izdanak nekad slavnog roda, 

ili bolje ko na dlanu kap,

a nekada si mogo biti lijepi slap.

Zadnja voda iz njega sada pari, 

hoćeš-nećeš, tako stoje stvari, 

pa ga upitah što još imaš reći,

brzo kaži voda curi i počinje teći.

Tko zna što nas u životu čeka,

da li miran tok ili prepreka neka, 

bitno da smo uvijek čisti i pošteni,

tako stari bunar odgovori meni.

 Hoće li poezija išta promijeniti

mene, tebe, svijet?

Hoće li svijest

pamćenja

postojati i sutra?

Jer mi ne pamtimo

mi jesmo naše pamćenje

dio povijesti

nedosanjane želje

posljednji Božji proroci

pjesnici eshatologije

nade novog svijeta

promijenjenog

ljudskijeg

svijeta srca

civilizacije ljubavi

pamtit će nas zemlja

stablo, vode, vjetrovi

možda kamenje progovori o nama

jer sve može drugačije

ključ je skriven u Riječi.

 

Gdje je ta zemlja ideala?

U kojoj to državi

svi sretno žive?

Gdje su ljudi braća

i gdje to nema

siromaha?

Ta je zemlja

njegov san,

on živi u njoj,

poznaje joj pute,

on znade kako bi moglo,

ali ne zna zašto ne žele.

O, nitko ne zna 

tako lijepe snove sanjati

kao siromasi.

Nitko ne zna

otkud siromahu smiješak,

nitko ne zna

otkuda mu nada.

Kad ništa nema

kako može biti sretan,

ali oni ne znaju što se u njemu skriva.

Oni ne znaju da kad on sanja,

još jednom ću reći,

sanja najljepše snove,

on sanja neke zemlje nove,

oni ne znaju 

da život može biti 

satkan od snova

i nešto malo jave,

tek od mrvica nade,

i nevinog duha,

jer je mudar, zna,

zna da je to mnogo…,

mnogo vrijednije od kruha.

 

Kod rođenja krik se čuje,

koji odjekuje kroz čitav vijek,

ali smrt već negdje tu je,

kako je strašno reći „čovjek“.

I kada sve borbe prođu,

i kad se oluje smire,

ostaje samo čovjek,

bitak koji umire.

I pred kraj svog života,

reći će „sve tek bio je čas,

ali eto prošlo je i to

i sad napuštam vas“.

I u posljednjem času,

samo jednu nadu ima,

da preda se u Njegove ruke,

da izmiri se sa svima.

 

Sva zvona svijeta su zazvonila, 

glas tužni svijetom su pronila, 

umro je Papa, sve ljude rastuži to, 

i svi u glas rekoše „subito santo“.

Veličinu njegovu teško je opisati, 

kolika dobra njemu se mogu pripisati, 

koliko ljudi je on k Bogu doveo,

sve do raja milijune je sproveo.

A karizmu imao je posebnu,

za svetost tako potrebnu,

on promijenio je svjetsku povijest,

i uvijek naviještao Radosnu vijest.

Sad imamo na nebu zagovornika,

rodu ljudskom na ponos i Kristova slika,

molimo se za njegov zagovor sada,

jer on je ljudima sigurnost i nada.

 

Ako jednom sretneš moju majku,

tamo, tamo na našem otoku,

reci joj da dobro sam,

reci joj da sin joj nađe,

znat će da leže ali kaži, sreću veliku.

Ne pričaj o sijedoj bradi,

ni o dugoj kosi ne pričaj,

ne spominji ni rasparane hlače,

i da su mu kadšto broj, dva kraće,

al reci joj da mislim na nju,

da je vidim u svjetlu gradske tame,

tu gdje njeno svijetlo jače svijetli za me,

i vratit ću se jedne noći,

isto kako sam u svijet morao poći,

osmjehe ću donijet i njoj i tati,

reci joj da pusti, neka ne pati,

sve će biti dobro, znam da sreću još čeka,

reci joj da se čuva i neka me dočeka.

 

Ako me jednom sretneš

negdje u tom bijelom svijetu

onako kraičkom oka

vidiš kao moju siluetu.

Nemoj se okrenuti i otići

nemoj ući u ta kola

podigni se na prste

mahni, vikni: Nikola!

Vikni kao da o tome

sav ti život ovisi

to možda nije samo san

i nisu samo moji obrisi.

To sam ja u sjenama

to su moje stope u snijegu

i sjećanje na djetinjstvo

igre na Malome brijegu.

Ali ako se okrenem

i ti prepoznaš moje lice

nemoj se razočarati

ta pjesnik živi poput ptice.

Od mrvica i darovanog

od ljubavi i snova

od sjećanja i buduće slave

od čarolije svojih slova.

 

Kroz izmaglicu probija se čovjek,

ne vidi puta, ne vidi staze,

on ide naprijed jer je tragač i putnik,

on teži za neizrecivim, on sluša tišinu,

i razumije lahor dok mu priča o Bogu,

i prilazi grmu što ne sagorijeva,

i divi se prirodi i svemu što Bog stvori,

i čudi se čovjeku i njegovoj nevjeri,

on je blažen jer ne vidi, a vjeruje,

ako ponekad i vidi on još više traži,

on se moli Svetom i on teži za svetošću,

on progovara o onom što se izreći ne može

on osjeća i zna da mora biti

jer on je mistik modernog doba.